Na ovu 5. nedilju kroz ljeto govoru svi teksti o izabranju. Ima ih velikane (danas Izaija, Petar, Pavao), ki su nam predstavljeni, ali kot primjeri drugim malo privoljeni: pokidob je svaki vjernik od Boga izabran za neku zadaću. U prvom štenju čujemo najsvečanije izabranje u Starom Zakonu: Izaijino vidjenje Gospodina iznad uzvišenoga prijestola, okruženoga serafskim pjevanjem hvale, u njegovom plašću, ki napuni cijelu crikvu, a stan je pun dimom. Sve ovo uzrokuje njegovo povlačenje: “Joj meni, propao sam!”

Poslovanje uvijek počne upravo iskustvom neskončane udaljenosti, bezgranične nedostojnosti. Potom doleti od Boga jedan seraf sa žarkim ugljenom u ruki, kim opaljuje i čisti usnice zapotresljivoga proroka: “Krivica ti je uzeta, i grih oprošćen”, ne boj se svoje nedostojnosti. I sada od Boga ne slijedi zapovid, nego pitanje: “Koga da pošaljem? Gdo će pojti na naš nalog?” Zatim već nikakovo razmišljavanje je li dostojan ili nije, nego: Bog nekoga triba, dakle: “Evo sam, mene pošalji!”
 

U svem se na sličan način dogadja u Evandjelju Petrovim izabranjem. Jedina razlika je, da u vidjenju svemogućnosti, neskončane Jezuševe nadmoći prethodi čin poslušnosti človika, ki je jur slušao Jezuševu prodiku i ostao je njoj dotaknut. Protiv svojega ribarskoga iskustva on posluša, da na zapovid Jezuša baci mrižu. A zatim se ponavlja iskustvo Izaijinoga nenadvisiva uzmaka: “Joj meni, propao sam!” Petar: “Odstupi od mene! Grišan človik sam”. Nijedan istiniti posao ne more zamučati iskustvo udaljenosti izmed mene i Boga, i ako poslovanje dolazi ravno od Boga. Samo nutra ove praznine udaljenosti daje Jezuš poslovanje Petru, da postane ribar ljudi. I to, po othićenju straha, ki bi bio samo zapreka za pravo izvršenje. To “ne boj se!” ponavlja se u svi posli, istotako u onom Marijinom, ka se pred Bogom ćuti kot ponizna službenica, prije nego “mi” Gospodin učini velika djela.

Poslovanje ribara ljudi Petru je tako nerazmjerno s obzirom na njegov ja/na njegovu peršonu, da strah već ne bi imao nikakovoga smisla. Ovde valja samo mučljiv posluh: “Privezli su plavčice k kraju, ostavili su sve, i naslijedovali njega”.

I sada, u drugom štenju, još Pavao, ki, kot progonitelj Crikve Kristuševe, ima dost razloga, da opominja neizmjernu dibinu izmed svoje osobe i svojega posla: “ja sam najmanji med apoštoli, ki nisam vridan, da se zovem apoštol”. Njegovo poslovanje je više od drugih djel Božje moći: pred Damaskom je prehićen, oslipi, po tom je - slično Izaiji - vidio nebeskoga Gospodina u slavi, i sada ga moraju kot slipca za ruke zeti i nutarpeljati u grad. Poslovanje ima smještaj, ne osobni (zbog poniženja), nego posredstvom drugoga: “Poj u varoš, onde će ti se povidati, ča ti je triba činiti” (Čn ap 9,6).

I na još oštriji način posredniku Ananiji: “Ja ću mu pokazati, koliko će morat trpiti za ime moje” (Čn ap 9,16). Slično ponizenje pratit će Pavla cijelim putem njegovoga poslovanja, s njim postupaju kot “sa smetljem svita, smradom svim”. I kot da to nije dost, još osobitijim Božjim odgojem: trn andjela Satana nosi u tijelu, da se ne zgizdi (2 Kor 12,7). Nijedna molitva Bogu to mu ne odstrani: “Dost ti je moja milost!” Ako tvrdi, da je on već djelao od svih, triba odmah dodati: “Ali ne ja, nego milost Božja u meni” (1Kor 15 ,10)