Sve jasnije moramo priznati: povijest smo čudaputi potiskivali i iz nje jako malo učili; zaprli smo budućnost i bojimo se da bi nam mogla projti iz ruk; a mi sami postali smo igračka sadašnjosti, prepušteni modam i volji, onim ki ugrožavaju, igračem i onim ki potiču ogorčenje.
Život i svit postali su komplicirani, sumnjivi i primamljivi. Influenceri nas prevau i utječu na nas, a svoj hasan imaju iz strahov, nesigurnosti, neznanja, brojnih oblika staroga i novoga siromaštva, kot i iz vječnoga prigovaranja nezadovoljnih. Brzo najdu, ki su krivi, a razmišljanje postaje luksuz; jednostavni odgovori prikrivaju prava pitanja, a populisti lako dojdu do riči. Nisu nazoči samo u političkom životu, nego još već na svi područji društva i gospodarstva, pa i u vjeri, crikvi i kulturam. Boj slik i informacijski boj u velikoj mjeri odredjuju način na ki ljudi mislu, a človik se more samo čuditi koliko je već postalo uvjerljivo ono što je nevjerojatno: laži se prikazuju kot istine, a teorije zavjere kot činjenice.

I pri svem tom človik ostaje prava žrtva: človik sa svojimi strahi i ufanji, svojom inteligencijom i nemoći, svojimi neuspjehi i uspjehi, kot i svojimi ludosti.
 

Zastršujuće je i sve gušće doživljavamo kako je lako ljude – osobito mlade – u kratkom vrimenu radikalizirati i ishasnovati. Društvene mriže, ke bi tribale služiti našemu povezivanju, postale su zamka profinjenoga i zastrašujućega kriminala; ljudi se izrabljuju, izručuju i lišavaju slobode u jednom antisocijalnom komunikacijskom stroju.

„Čudo“ umjetne inteligencije teško da će pomoć dojti do mudrosti ka je bila dana starijim generacijam, da su i iz ruševin, propasti i razaranja znale izgraditi dobru budućnost.
 

Istodobno ne smimo umanjivati velika postignuća našega vrimena; za njih moramo biti zahvalni. Nigdo ne smi biti tako nepromišljen da kani da dojdu najzad stanja ka su još čera predstavljala stvarnost današnjega dana.

Za svakoga još ostaje puno djela: suša, klimatska kriza, gubitak prinosa, ognji va lozi, inflacija i rastuće siromaštvo, big i migracija, starenje društva i izazovi skrbi, manjkanje broja novorodjenih, društvo bez dice, pogubno postupanje s ljudskim životom, boji ki se već dugo ne ograničavaju samo na teritorijalne boje, i da ni radnoga mjesta.

Raspoloženje – tako i u selu – postaje sve već eksplozivno, a mediji to još dodatno pojačavaju.
 

Papa Leon XIV. u svojoj prvoj encikliki ni demonizirao ni othitio ov svit. Govorio je o človičanstvu, ko je Bog stvorio, o veličanstvu ljudskoga bića, o človiku, njegovimi sposobnosti i želja, o civilizaciji ljubavi, i ohrabrivao nas je: „Sustavi umjetne inteligencije nimaju iskustva, nimaju tijelo, ne ćutu ni radost ni bol, ne zriju u odnosi, iz vlastitoga nutarnjega iskustva, ne znaju ča zlamenuju ljubav, djelo, prijateljstvo i odgovornost.”
 

Potribna nam je velika mudrost, a ne samo brzi recepti. A mudrost ima veze s Bogom, ona je dio njega, ki nam je povjeren i darovan. Ona je strpljiva, domišljata, daje sriću i budi ufanje. Mudrost ne napuhuje svaku nevolju u katastrofu, ne pretvara svaki neuspjeh u privatnom životu u egzistencijalnu krizu i ne govori stalno o pokvarenosti ovoga svita. Mudrost se nikada ne predaje očaju; ona govori o Bogu i ljudi, o njegovoj i našoj budućnosti, a ne o propasti, pokvarenosti i apokaliptičnimi strahi, nego o svitu ki danas još trpi muke rodjenja i ki ima budućnost.

Slika: Pixabay