Vruća ljeta su stresna, ne nek za prirodu nego i za ljude. Oni, ki se moraju mučiti na ulica, djelati na gradilišći, biti izloženi suncu i posluživati razdražene kupce u hladni prodavaonica, a ne poznaju privilegije uredskoga prostora, moraju čuda, još i preveć izdržati. Neki posli su nerazumni - preveć potribuju, obetežaju ljude. Oni, ki su ionako privilegirani, najglasnije jauču i zdvajaju.
 

Ljeto je ujedno i vrime za odmore i praznike. Tvrdoglavi, ki ure dugo sidu u prometni gužva i smiruju svoju iznerviranu dicu obećanji odmora, pokusu iznad zagrijanoga asfalta sanjati o morju i o soli. Broj putnikov u zračnom prometu raste, a s njim i grižnja dušnoga spoznanja zbog još većega zagadjenja svita prenatrpanim zračnim prometom. Ali još i protiv toga postoju sedativi: plaća se mali poseban porez, kot da će to dopeljati ekosustav na svoje mjesto. A doma su inštalirane i uključene klime. Trošu struju i obetežaju nas. Istina je: Ljetno vrime nas isto tako more obetežati ili more pokazati, kako smo jur betežni.
 

Sve bi bilo čuda jednostavnije, izravnije i moglo bi se izvršiti s manje truda, nešto ča su neki zaboravili i potisnuli. Morali bi nanovič naučiti živiti, živiti kako triba! To ne stoji čuda, nije potribno čuda pinez i nije potribno dugo planirati. Nije stresno a dobro je za ljude. Dobro prozračiti stan u noći i ufati se, da tropske noći nećedu postati brojnije. Friški/čisti zrak i otprti obloki su svenek dobri. Oživiti vrt, parke, loze, brige, vodu kot prirodno stanišće, radovati se čudu prirode i jačiti hvalospjev Stvoritelju, ki je to sve stvorio. Jednostavno i zdravo kuhati, skupa jisti i se gostiti, revitalizirati kulturu stola i zaobajti hitru hranu, kulturu naručivanja iz automobila i pohlepno jisti na ulica, u automobili i trgovina.

Mjesta za roštilj isto tako čuda puti ne pokazuju dobre znake kulture stola. Poslati čepiće za uši na ljetni odmor, otvoriti uši i oči, čuti glase ljudi, slušati pjevanje ptic, ćutiti kako puše vjetar, pomirisati boje kitic, okusiti bistru vodu i viditi raznolikost ljudi, njihove radosti i suze, na vrime upametzeti, kada se u žitku približavaju grmljavine i nevrimena. I u ljeti tribali bi nositi sunčane naočalje, ke ne prekrivaju oči i ne blokiraju pogled u oči drugih, ar su oči zrcalo duše. Poiskati hladne i osvježavajuće prostorije, ali ne hladnjake ili zamrzivače; u našem društvu je jur ionako postalo hladnije.

Najbolji prostori su naše crikve, osebujno stare gotičke i barokne, a ne lakocijene, vruće betonske zgrade brutalizma, napravljene od čemernoga materijala.
 

Svaki, ki zatvara crikve, griši protiv Boga i človičanstva. Otprta crikva počinje na crikveni vrati i izgaženom pragu. Crikve pokazuju, čemu su ljudi sposobni, govoru o ljudskoj veličini i garantiraju Božju nazočnost med nami. Crikve su mjesta ispunjena molitvom. U crikva moremo moliti, čuditi se, mučati, plakati, klečati i slušati – sve ča nam je virtualni svit ukrao. Susret s kulturom, umjetnošću, glazbom i riču nije oblik zamagljivanja ili smirivanja; on otkriva život. Mnoge naše crikve tribale bi ponuditi i "ljetnu rasprodaju". Neke su postale muzeji folklora, spremišća pobožnih neobičnosti, odlagališća kiča i cvijeća. Lipota je svenek jasna, jednostavna, prodorna, daje se diviti i oduzima dah. Lipe crikve donesu mir, mirnoću, radost, zahvalnost i dobro raspoloženje. One su svete i činu nas svetim.
Molitva se svenek oslanja na Boga, ki nam želji reći, još i u najuzburkaniji raspoloženji: Ne zami sebe preveć ozbiljno, ne precjenjuj se i zaufaj se, ar Bog je s tobom, On je uza te. Molitva ne uzrokuje opekline od sunca, iako je Bog ta, ki istinski donaša svitlo u naše živote, rasviti naše pute i kot gorski kristal reflektira i lomi šarolike boje života.

Ljeto more biti blagoslov, ako se prihvati kot dar i ispuni životom. Vridno je, otkriti život s njegovom raznolikošću i lipotom, s njegovimi sunčanimi i mračnimi strani.
 

Kršćani bi tribali biti babe/primalje života, ar on svenek govori o Bogu i njegovom narodu. I imam ćut: s Bogom će morebit sve biti čuda laglje.

Slika: Pixabay