Sveti papa Ivan Pavao II. je čuda puti ponavljao ove riči: „Ne bojte se!“ Pritom je čvrsto vjerovao, da je ta jednostavna, ohrabrujuća rečenica nadahnuta Duhom Svetim. Zaistinu je. Spomenimo se, ča smo doživili, čemu smo svidočili pred 2025 ljeti: Jezuševomu goristanju, presenećenim odlaskom i dolaskom i još neobičnijim obećanjam, ka su jur bila dana. Govorio nam je o povratku k Ocu i slanju Branitelja (ili Batritelja). Kot da ti odlaski i dolaski nisu bili jur sami po sebi dovoljni, da nas držu „na igla“, sada triba dojti negdo treći.
 

A nas je strah. I danas nas je strah. Danas su naši strahi različiti, ali živi. Bojimo se, valovati svoju vjeru, ili priznati, da nam falu formacije i znanja, kako bi ju živili na zdravi način. Bojimo se svojih odvisnosti i navezanosti na izolaciju današnjega svita u vidu prekomjernoga upotribljavanja tehnologije, toliko da ne željimo ni priznati, da imamo problem. Bojimo se boja, ar se nismo „opasali“ molitvom i dobrimi djeli, da bi tomu problemu, iako nam nije morebit u dvoru, doskočili. Bojimo se djel milosrdnosti, ar mislimo, da biti „dobar i glup ista su stvar“. Bojimo se, jedni s drugimi imati autentične odnose, ar to znači upoznati se, suočiti se, priznati, da nismo svenek u pravu. Da ne znamo, gdo nedilju sidi uz nas u klupi. Da morebit prosjak, ki stoji pred crikvom, kada dojdemo van, ima već ljudskosti od nas. Mogla bih nabrajati do zutra, ar potičem i iz vlastitih primjerov. Na kratki, bojimo se …
 

Shranjamo se u „gornjoj sobi“ naših - kako mislimo - sigurnosti. Ne, ni poanta optuživati se. Jezuš nije optuživao apoštole. On ih je ohrabrivao, poticao, da, kada dojde Duh Sveti, neka othitu svoje strahe kot stare krpe, ar im ionako ne služu ničemu. Rugat ćedu ti se? Neka se rugaju, Kristuš će tvoje zbantovanje nositi gizdavo na svojem hrptu kot slijed biča. Ne ćedu te razumiti? Odlično. Kristuš će to ugraditi u svoju korunu od trnja. Odsudit ćedu te? I to se more izdurati; čim već, Kristuš će tvoju odsudu ugraditi kot čavle u svoje rane i raširiti ruke, da zagrli svit onda, kada ti to ne moreš.
 

Kako znamo, da je Duh Sveti došao?
 

Strah je zaminila čvrsta ljubav, ka ne gleda na to, ča ćedu joj se smijati, odbiti ju, gledati bedavom ili besmislenom i neuspješnom sanjom i iluzijom.

I sam Ivan Pavao II. se je sigurno koč bojao. Još kot dite je bio u strahu zbog Drugoga svitskoga boja. Nije imao uopće ugodne životne uvjete. Ali u njegovom žitku su se pojavili ljudi, ki su „upalili“ vjeru kot svitlo u njegovom srcu. Vjerovao je, da će Bog biti uza njega svenek, iako je bilo teško i prez obzira na sve. Kada je sam pokusio, razmisliti o tom, zač je rečenicu: „Ne bojte se!“ ponavljao tako čuda puti, pronašao je odgovor. Nije ga zadržao za sebe. On nije prestao vriditi. Rekao je: „Znao sam, da ćedu moje papinstvo i moja prva enciklika biti vezani uz istinu Otkupljenja. U Otkupljenju najdemo najdiblji temelj za riči 'Ne bojte se!': 'Bog je tako ljubio svit, da je predao svoga jedinorodjenoga Sina!'“ (prisp. Iv 3, 16) To su riči osobe, ka je na grob straha stavila križ i pretvorio se je u mjesto ljubavi. To su riči Duha Svetoga.
 

Po goristanju Jezuš dojde kroz zaprta vrata k svojim. Gdo veli, da neće i kroz tvoja?

Slika: Pixabay