Jezuš je za vrime svojega javnoga djelovanja, a i po goristanju, rekao čuda intrigantnih rečenic, ke bi i uhu, ko tvrdi, da je „gluho“ za stvari vjere, zvučale, ako ništa, neobično.
 

Jedna od brojnih takovih je i rečenica, ku je, po izvještaju evandjelja po Ivanu (Iv 20, 11-18), uputio Mariji Magdaleni prilikom nje pohoda njegovomu grobu. Ona glasi: No li me tangere! ili, prevodjeno, Ne zadržavaj se s manom! / “Neka me se dotaknuti!”. Jako neobična izjava, posebno upozorenje, za nekoga, gdo je željio, da On i ljudi budu jedno. Sada, najednoč, ne išće blizinu. Ali to je samo na prvi pogled. Ča Jezuš zapravo želji izreći timi riči?
 

Zapamtimo: Jezuš po goristanju ima proslavljeno tijelo. Potom se je Marija Magdalena sastala s njim, poruka njegove nazočnosti postane neodvojiva od nazočnosti med učeniki. Goristali Jezuš čisto pripada zajednici, ča je bio jedan od ciljev njegove smrti i goristanja, ako moremo govoriti o cilji. Odmah potom da su se našli, on Mariji daje zadaću, javiti ostalim učenikom, da „ide k Ocu“. Ima ča u vezi učenikov kotno Marije Magdalene i Petra s Jezušem, ki su ostvarili drugačiju nijansu odnosa s njim od ostalih učenikov, ili bi barem kanila, da evandjelja tako shvatimo. Marija Magdalena i Petar su, obadva, arhetipski liki svidokov, ki su u odredjenom hipcu „primili“ odredjenu zadaću od njega. Petar mora početi s osnivanjem zajednice - Crikve, a Marija Magdalena primi vist, na koj se ta Crikva temelji. Jezuševo goristanje oslobodilo je odredjeno neuhvatljivo ali svenazočno ufanje, vjeru i ljubav med učeniki, ko će potpuno zaživiti po Duhi. Petar i Marija Magdalena su prvi prenositelji te poruke još i pred spušćanjem Duha Svetoga na učenike.
 

Jezuševo obraćanje Mariji Magdaleni u hipcu susreta upućuje na jur zamišljenu misiju, ku triba ispuniti. Ta misija je i naša, ar ono, ča je povjereno apoštolom, povjereno je i nam, u skladu s našimi životnimi okolnosti i vrsti pozivov. Jezuš ne želji, da se učeniki „držu“ njegovoga lika i djel pred goristanjem, ar „priča nije gotova“. Njegovim aldovom na križu i goristanjem zaživio je spasenjski pashalni aldov, za koga želji, da postane stvarnost „svakomu tijelu“. On želji, da se prilagodimo dibljemu razmatranju njegove nazočnosti u zajednici - Crikvi. To prvenstveno naliže naše odnose: jednih prema drugim, prema sebi samomu, prema Gospodinu. Jezuš je po goristanju svoje učenike općenito pohodio nenadijano.

Sada bi bio ovde, u drugom hipcu ga već nije. Ili bi im bio neprepoznatljiv, dokle ne bi izgovorio nešto, ča su ga pred goristanjem čuli govoriti. Ali najvažniji znak prepoznavanja tih nenadijanih pohodov bila je i ostala euharistija. Jezuš nije kanio preplašiti svoje učenike, kada im je došao po goristanju. Za to je utemeljio odredjene znake raspoznavanja, da tako velimo. Kada vidite na oltaru, u ruka svećenika kruh i vino, Ja sam. Ovde Jezuš želji, da se zadržimo, a cilj je naše goristanje. Kada dojdemo u nebo, nećemo već imati sakramenta za primiti. Primili smo sve, ča smo mogli za vrime života. Onda ćemo licem u lice gledati Sakramenat, zarad čije ljubavi smo došli na svit. Do onda, moramo, morebit čuda puti i iznova, ponovno otkriti svoju misiju …

Slika: Pixabay