Uvod
Vazam 2025. je ovo ljeto poseban za sve kršćane: Slavimo Vazam na isti datum, 1700 ljet po prvom Ekumenskom koncilu u Niceji ljeta 325. Na ovom koncilu se je potribovao skupni datum Vazma i formuliralo veliko Vjerovanje. Vjera u trojedinoga Boga povezuje nas kršćane. Ovo priznanje je temelj naše vjere, isto tako i našega ekumenskoga puta s ciljem punoga jedinstva.
 

Za katoličanske kršćane je ovo ljeto “Sveto ljeto”. Kot “hodočasniki ufanja” idemo u budućnost i gledamo u Jezuša Kristuša. On je naše ufanje.

U Gradišću živu katoličanski, protestantski i pravoslavni kršćani. Tako sam ja kot katoličanski biškup pozvao moje brate u vjeri, protestantskoga superintendenta Gradišća i grčko-pravoslavnoga metropolita Austrije, da u ovom jubilarnom ljetu napišu skupa s manom pastirsko pismo. To je znak življenoga ekumenizma i bratstva. Svaki će svidočiti vlastitu tradiciju vjere: biškup za Boga Oca, superintendent za Sina Božjega i metropolit za Duha Svetoga. I mi pitamo, ča je ta vjera u trojedinoga Boga ter damo svidočanstvo za nju.
 

“Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega”
(Egidije Živković, željezanski biškup)
 

– kratko valovanje vjere, ko sam čuda puti izgovorio i ko nikada nije završeno. Pri krstu su moji roditelji i kumovi dali ovo svidočanstvo vjere za mene. Da li Bog postoji, kako o njem govorimo ili je to samo ljudski izum, izmišljenje, to nisu konstruirana, nego egzistencijalna pitanja. Med pretirano pobožnim blebetanjem i preuzetim negiranjem Boga se otvara široki horicont.

Za mene "vjerujem" nije formula, to ima veze s mojim žitkom i s Božjim prijateljstvom s manom. Vjerovati more nek človik. Vjera čini človika človikom, čini človika velikim. Skušavanje, biti kot Bog, je svenek neuspješno i propada kot Babilonski turam. Bog je on čisto drugi, ki je jako blizak, neizrecivi i on, ki je ovde za nas i ki ide s nami. On ne želji nevolju, propast i zničenje. On želji žitak, ar on sam je žitak. Opisivati Boga nije dovoljno, iz njega i prema njemu željim dalje živiti. Žitak prez Boga si ne morem predstaviti. Za mene znači vjerovati u Boga: slušati ga, čuditi se zbog njegovih djel i činov i razgovarati se s njim. Vjera je i molitva. Ali Bog svenek govori prvo, on nam se otkriva, on je kreativan i pravičan, on je srdit, on nam daje drhtati i on je milosrdan. On me fascinira. On zbudja moje ufanje. Fragmente moje ljubavi on čini cijelim.

Bog je vidio, da je sve bilo dobro i on još svenek intervenira, da sve postane dobro.
 

“Vjerujemo u jednoga Gospodina Jezuša Kristuša”
(superintendent Robert Jonischkeit)
 

I mi ga valujemo Sinom Božjim, i samim Bogom, istobitnoga s Ocem. Boga od Boga, svitlost od svitlosti, pravoga Boga od pravoga Boga, tako to formuliraju riči Nicejskoga vjerovanja “Symbolum Nicenum”. A kot da to ne bi bilo dost spektakularno, veli se dalje, da je on zarad nas ljudi i zarad našega spasenja stupio s nebes i postao človikom.

Obrnuti svit. Od vrimena staroegipatskih faraonov do danas pokušavaju ljudi postati svenek spodobniji Bogu. I ča on djela? On postane človikom. Ljudem za ljubav. Sa svimi posljedicami, ke na svakoga i na svaku od nas egzistencijalno utiču. Životna radost, prijateljstvo i ljubav, ali i muka i trapljenje, bol i smrt.

Kot dite svenek sam se pitao, kade se zaistinu more najti Boga. Onda sam si svenek predstavio, da je onde kade zgora, visoko nad oblaki. U pravom smislu riči sam iskao višu stvarnost.

Kada Bog postane človik u Jezušu Kristušu, On utemeljuje, uzemljuje mene i moju perspektivu, moje gledišće. Danas, kada išćem Boga, činim to u licu onih okolo sebe, mojih sestar i bratov, u vaši lica. Bog nije daleko. On je postao človikom, da svenek bude s nami.
 

“Vjerujemo u Duha Svetoga”
(metropolit Arsenios)

Vjerovanje Prvoga ekumenskoga koncila u Niceji završilo je s jednostavnimi riči: „i u Duha Svetoga“. Nekolika desetljeća kasnije, na Drugom ekumenskom koncilu (381.) je Crikva morala ovu izjavu proširiti, da bi se obranilo božanstvo Duha Svetoga pred novonastalimi krivovjerji.

Čuda ki do danas teško govori o Duhu Svetom. Ali od njegovoga dolaska s nebes na Pedesetnicu, na Duhe, Crikva živi u i po Duhu Svetom. On je naš batritelj, On nam omogućuje, da prepoznamo i produbimo božansku istinu, On nas ispunjava s milosnimi dari, On nas obnavlja i posvećuje, Njega zazivamo u Euharistiji i u mnogi drugi molitva. Sigurnost, da je Duh Sveti “Svenazočni i Sveispunjavajući”– kot je izraženo u jednoj molitvi – moralo bi nas svaki dan sprohadjati. Tako postajemo budni, pažljivi na svakodnevne dare, ke nam Bog daje. A to nam isto tako omogućuje, da ostanemo u zajednici, ne nek jedni s drugimi, nego i s onimi, ki su postali “nositelji Duha”: sa sveci.

Valovanje Duha Svetoga je zbog toga i valovanje svetosti, na ku smo pozvani. To nije utopija, nego put, kim mi kot pokršćeni željimo pojti s radošću i zaufanjem.
 

Naša skupna želja za Vazam

Vjerovanje nije nabrajanje, kup izrazov i nije znanstvena izjava. Vjera – na nju se mora posegurati, nju se mora živiti i slaviti. Ona je usidrena u sakramentu krsta, trajnom susretu med Bogom i njegovimi ljudi. Vjerujemo u Boga, Stvoritelja. Vjerujemo u Jezuša Kristuša, utjelovljenoga Boga, Raspetoga i Goristaloga. Vjerujemo i u Duha Svetoga. Vjerujemo i u jednu Crikvu, iščekujemo goristanje mrtvih i život budućega vijeka.
 

To je naša vazmena vjera.
 

Neka valovanje i svidočanstvo naše vjere ohrabri naše Crikve na jedinstvo a ljude na susret sa živim, trojedinim Bogom. On s nami ide križne pute, s nami je u časi na Uljevom brigu života i na vazmeni puti u Emaus i na puti našega žitka.

Blažene i blagoslovljene Vazmene svetke vam svim! Kristuš se je goristao, on se je zaistinu goristao! Aleluja!

Egidije Živković

željezanski biškup
 

Robert Jonischkeit

superintendent Gradišća
 

Arsenios Kardamakis

metropolit Austrije

Slika: KNA-Bild Ernst Herb/KNA

Čuvani mozaik kruha i ribe u crikvi Umnoženja kruha i ribe u Tabghi na Galilejskom moru u Izraelu