Seitenbereiche:
  • zum Inhalt [Alt+0]
  • zum Hauptmenü [Alt+1]

Hauptmenü schließen
  • Visti
  • Kolumna
  • Vjera
    • Liturgijsko ljeto A
    • Liturgijsko ljeto B
    • Liturgijsko ljeto C
    • Pobožnosti
    • Meditacije
  • Fare
  • Termini
  • Informacija
    • O Željezanskoj biškupiji
    • O Gradišćanski Hrvati
    • O Hrvatskom vikarijatu
    • Impressum
    • Datenschutz
  • Informacija
    • O Željezanskoj biškupiji
    • O Gradišćanski Hrvati
    • O Hrvatskom vikarijatu
    • Impressum
    • Datenschutz
Hauptmenü:
  • de
  • hr
  • Visti
  • Kolumna
  • Vjera
    • Liturgijsko ljeto A
    • Liturgijsko ljeto B
    • Liturgijsko ljeto C
    • Pobožnosti
    • Meditacije
  • Fare
  • Termini
  • Informacija
    • O Željezanskoj biškupiji
    • O Gradišćanski Hrvati
    • O Hrvatskom vikarijatu
    • Impressum
    • Datenschutz
Hauptmenü anzeigen
Inhalt:
Visti
Korizma i naši Hrvati
Datum:
13.03.2025
Autor:
dr. Šandor Horvat, etnolog

Od Pepelnice do svetih tri danov, ada do Velikoga Četvrtka smo u crikvenom ljetu u korizmi. Latinsku rič za četrdeset dani posta: quadragesima, što zlamenuje „četrdesetnica“ su i Hrvati preuzeli za ovo vrime. Uz nas Francuzi velu „carem“, Španjolci „cuaresma“,Talijani pak „quaresima“. U crikvi su već od 4. stoljeća držali korizmu. Znamo hasnovati i drugu rič s kom i drugi narodi označuju korizmu: a to je „post“. Ar pripraviti se na veliki svetak more biti – i mora – na već puti, na već mogućnosti. Jedno od njih je postiti se.
 

Kroz posta se i tijelo i duša čisti. Katoličani si dušu očistu i spovidom. Sada se postimo tako da smanjimo obrok na dan a i da ne jidemo meso u hrani. U staro vrime se je postilo čuda jače. Istina, da se je na samom početku posta neg na Veliki Petak i Veliku Sobotu postilo, ali od 4. do 7. stoljeća se raširila norma postiti se od Pepelnice do Vazma, 40 dani dugo. – Sada bi morali pogledati i kalendar, ar na prvi pogled nećemo dojt do 40 dani. Nedilje su svetki i u korizmi, na ki se ne posti, ne mora se postiti. Onda pak brojimo 38 dani od Pepelnice do Velikog Četvrtka. Ali od tri svetih danov je na Veliki Petak i na Veliku Sobotu isto post, i tako smo već pri onom brojo ki u Bibliji simbolizira jako čvrsto, veliko pripravljenje: kod je – na priliku – 40 dani je bio Mojzeš na brigu, pero neg je dostao dvi kamene tablice, Desetere Božje zapovidi, 40 dani je bio Jezuš u pustinji, 40 dani je od goristanja od u nebo zastupljenja Jezuša, itd. A sam post je bio rigorozan. To su znali naši odani i jako pokorni ljudi održati sve do nedavnoga vrimena. (Drago bi mi bilo ako bih znao za takove ljude i danas!) Oni su samo jedanput jili na dan – i to kroz cili post. A još teži post je bio, kad su si na dan neg malo kruha i vode zeli, ništ drugo nisu jili.
 

Postilo se i kroz toga da se ni jilo meso. Okolo sredine prošlog stoljeća je bilo u velikom broju naših gradišćanskohrvatskih sel, takovih familijov, kade je gospodarica isprala sve zdjele i lonce u ki su kroz cijelo ljeto z mašćom kuhali, i je zela druge, ne masne posude, ar se kroz post kuhalo samo maslom. „Maslo” je rastopljeni putor. Ar i sama mast je kot meso. A to smo se već zabili da su se još u 17. stoljeću živo raspravljali franjevci i jezuiti o tom, je li posno jilo „bijela hrana”, ada mlično jilo i jajčeno?!? Ar još se držala navada da je i to prekraćeno u postu, pokidob da mliko krava a iz jajac se rodu pod kvočkom piplići. Do 17. stoljeća se ni jajce ni smilo jisti u postu.
 

Jedna tipični postna juha je bila u Nardi „turušitka”. Ova prečinjena juha se je kuhala iz sirutke, ka ostane na turovu. K njoj su dali isto toliko vode i su tako kipili. Neg iz vrhnjem su ju prečinjili. (U gušći, deblji pričinj su znali dat i dvi tri drivene kuhače muke.) Svaki si je na stolu zeo u tanjur turova i na to si je grabio juhu. Ko je ki bogatiju turušitku iskuhao onda je ju zafrigao i po tom prečinjio.
 

Ne smimo zabiti da se posti i on ki se odreće od pila. Ali isto tako se posti i ki neće zapaliti cigarete, cigaru ali pipu – ali bar manje puti – to učini. I jedno i drugo je suzdržanje, za ko se odluči jedna ili druga peršona.

Uz post je bilo zapretno dilo čim već moliti. Moliti se Bogu – i Mariji, zagovornici. U postu su se gusto molile one stare, arhaične – koč-toč i apokrifne – molitve, ke su se molile od sridnjeg vijeka ali od vrimena baroka. A tote su bili i takovi ostatki ke već crikva ni odobrila. Ni onda ne, ako su to u prošlosti visoka crikvena visočanstva odobrila.

Med gradišćanskimi Hrvati – kot i kod drugih narodov – su te molitve u velikom broju predstavile muku Kristuševu, otkupljenje. Ali na kraju su skoro svenek imale „klauzuru”, ka je obećala tako ča, ča crikva već ni znala odobriti: ki tu molitvu izmoli, njemu će se sedam smrtnih grihov oprostiti, ili da će u raj dojti, itd. Ali sve to se privezalo križnoj smrti Jezuševoj i goristanju njegovom: našem otkupljenju od svih grihov. A te stare, kasnije već ne odobrene molitve – „molitvice”, velu naši Hrvati u staroj domovini – su se znale i jedna s drugom povezati i tako jedna „simo-tamo tekuća” molitva postati.

Glejmo kratke molitve muke Krištuševe iz Hrvatskog Groba, pri Požunu!

Gori gorica,

tamo je zlata crikvica, tako Gospodin bog

svetu mašu služi.

Marija pred njim kleči

pata se ga: Spiš li čiš (bdiš)?

Ja naspim (ne spim) len (neg) leđim,

Čudni san je se mi sanal,

da su Boga bičovali,

trnim korunovali,

žuhkom žučom napajali.

Ni to čudni san,

To je prava istina.“

(Anton Václávik: Podunajska dedina v Československu. Monografia 1925 v Bratislave, Ignac Horvat: Kod Hrvatov zgora Bratislave. Gradišće Kalendar 1967.)

A to pak prošireno i s drugimi molitvami povezano iz Narde:

Hodmo spat

Boga zvat

Buog se rodil na porodu

Onde doli v svitluoj gori

Dva ovčari uovce pasu

Uovce Boga spoznavaju

A ljudi ga ne mogašu

Križ ide po nebu molieči, prosieči

Na brigu Kalvarije

Izvan crikva posvečena

Iz nutar pozlačena

Tri oltari su u njuoj

Pervi oltar dara Duha Svietoga

Drugi oltar Blažene Divice Marije

Treči oltart svietoga Ivana

Sveti Ivan evandhelije štie

Marija mati posluša

Svieti Ivan veli Mariji materi

Marija mati, vidi van se ovuo evandjelije ali ne

Vidi, vidi, ali tuo se meni ne vidi

Da si ja mojega sina tri dana i tri noši nisan vidla

O Marija mati, oglejte se prik diesno ramena

I čete ga vidit med dvanajstimi učeniki

Kad je Marija mati na brigu Kalvarije zaspala

Došal je k njuoj dragi sinak i njie buožji andjelak

Marija mati, spiš ali verestuješ?

Ja san spala ti se mene prebudil

Meni se je strašno sanjalo

Ko dab’ ti s konopci vezan

Kajfašu, Herodešu, Pilatušu peljan

Onde su tebe na smert odsudili

I tako visoko na križ prebili

Da ja do tebe nis mogla dosieč

Tebi su serce preboli

Kerv, voda kapala

Na me curila

Andjeli pobirali

Va kalež nosili

Po tuon su tebe s križa doli znieli

I meni va naruče položili

O Marija mati, ovo ti je prava istina

Ki vu sanj zmoli

Čemo mu bit pri njegovoj skradnjoj uri.
 

Molila je Marija Bošić, Vapel (Bosits Lajosné, Vappel Mária), rodjena 1909. ljeta u Nardi, ka se je od svoje matere, Ane Bošić naučila ovu molitvu. Ana je umrla 1922. ljeta, kada je imala neg 35 ljet. U Velikoj Nardi se je narodila. „Kad smo štili spat, saki večer. Si skupa, glasno, na stelji“ – su molili, rekla je Marija. Ali najjače, najgušće se je pak molilo u Korizmi.
 

Vidimo da se u korizmi kršćani pripravljaju na glavni svetak godišća, na Vazam s postom, s molitvom i s dobri čini. Ar ki se ni mogao postiti – recimo zbog betega ali da je bila noseća žena, itd. – se moglo to svenek preminiti u dobre čine. A i uz sam post se je moglo pogostiti, ali barem malo pomoći siromahom.

 

zurück

Web portal i crikvene

novine Željezanske

biškupije.

 

Biškupija Željezno

Hrvatski vikarijat

ulica sv. Roka 21

7000 Željezno

TELEFON:

02682/777-299 ili 296

 

FAKS:

02682/777-298

 

E-MAIL:

glasnik@martinus.at

  • Informacija
    • O Željezanskoj biškupiji
    • O Gradišćanski Hrvati
    • O Hrvatskom vikarijatu
    • Impressum
    • Datenschutz
Glasnik (C) 2025 ALL RIGHTS RESERVED
nach oben springen