U gradu Oslo u Norveškoj su protestanti izgradili modernu crikvu i na turmu crikve postavili križ, ki je svitio. Jedni susjedi su se tužili i pisali na općinu, da se svitlost križa zgasi sa željom: “Željimo da se ova velika reklama ideologije kršćanstva ugasi. Ar kršćanstvo je prošlost, već nije moderno i mi to ne kanimo gledati.” U molbi za gradnju crikve nije bilo riči o križu, ki sviti, nego samo o križu.
 

Križ, ki u noći sviti, načinja reklamu za vjeru i jedne ljude iritira. Uprav tako spodobno i zvoni, kada zvonu na turmu crikve jedne bludu. Pred nekoliki ljeti mi je pisala jedna žena, ka se kratko pred tim doselila u selo, da su zvoni na crikvi preglasni. Zač moraju zvoni zaran zvoniti i zač čuda puti u danu? U razgovoru sam joj razložio, da je to naša navada stoljeća dugo. Mi živimo u jednoj kršćanskoj fari i zvoni pozivaju ljude na molitvu jutro, napodne i zvečera.
 

I sam papa Franjo je jednoč rekao: “Europa već nije otvorena za duhovnu dimenziju života i potiho riskira i gubi vlašću dušu. Čini se, da je Europa postala stara, trudna i gubi svoj identitet. Kršćanstvo je naša povijest, sadašnjost i budućnost.”
 

Iako smo nastali mlačni u vjeri, sve nas je manje u crikvi. Ipak rado i ja velim: Kršćanstvo je moja povijest, to je i moja sadašnjost, a bit će i moja budućnost.