U svojoj poruki za Dan ljudi s invaliditetom 3. decembra 2021. piše papa Franjo: “Vrime pandemije nam je jasno pokazalo, da nas stanje ranjivosti sve ujedinjuje.” On spominja na tekst svoje pobožnosti za vrime pandemije 27. marca 2020.: “Shvatili smo, da se mi svi nahadjamo na istom brodu, da smo svi krhki i dezorijentirani, ali u istu dob važni i potribni, svi pozvani veslati zajedno.”
 

Postoji ova svist skupnoga još u današnjoj krhkosti? Ili nije to morebit već svist nadmoći, ka pelja već koga u borbu protiv drugih? U spomenutoj poruki opominja papa na to, da Crikva nije zajednica savršenih. Ali kot se čini, se za takove jur mnogi u društvu i Crikvi držu. Svoju ranjivost negiraju, ranjivost drugih naglašuju ter ostavljaju put skupnoga.
 

Na 2. nedilju adventa predstavan nam je Ivan Krstitelj, ki poziva sve na obraćanje. To on ne čini na općenit način, nego on govori u konkretnu povijest, kako kažu vrimenski podatki u vezi njegovoga pojavljenja. Ide za konkretne ljude, ki se tribaju svisni svoje nesavršenosti pripraviti na dolazak Otkupitelja. U premišljavanji sv. Augustina u vezi 2. nedilje adventa najde se slijedeća misao: “Ivan je glas, ki projde, Kristuš je vječna Rič, ka je bila na početku. Ako se Riči zame glas - ča ostaje? Nejasan zvuk. Glas prez Riči će se slušati, ali neće okripiti srce.”
 

Ne čujemo danas tako čuda glasov, ki zbunjuju, pretpostavljaju vlašću neranjivost i se ne redu po tom, ča triba biti u onom budućem skupnom? Oni ne pokazuju na život darivajuću Rič, nego daju glušati samo svojemu glasu, koga držu za neprolaznoga. Pritom ne kažu dalje od sebe, oni ostaju nejasan, dijelom smrtonosni zvuk, ki dili i luči. Suprotivno ali Rič, ka je bila na početku, stvara žitak i u budućnosti.
Adventski čini i ufanje su redjeni na ovu Rič, ka je Jezuš Kristuš, u zajednici onih u mnogo čem ograničenih ljudi, ki ali najdu svoj drživi cilj u medjusobnom nadopunjenju. Ne bi tribali kot Ivan Krstitelj dati ovoj Riči naš glas?