Jedna stara žena je ležala u bolnici i farnik je došao, da se pomoli i udili joj uljevanje. Život je ovoj ženi bio lip i bila je pripravna na vječnost. I moli farnika, da ju pokopaju s jednom žlicom u ruki. Žlicom? Farnik se čudi! A ona veli: rado sam jila slatko i po svakom objedu sam načinila puding. To je meni svenek bila radost, najbolje je došlo na koncu. Kada ljudi vidu žlicu u mojoj ruki, recite: na koncu dojde ono najbolje - život vječni!
 

Sve u životu ima svoj početak, a tako i konac. Kada se narodi dite je jedna otajnost, ali i smrt je otajnost. Kod rodjenja se veselimo, a kod smrti se plačemo. Ne kanimo umriti, kanimo živiti. A papa Franjo veli, da smo mi ljudi vjere i ufanja, a ne zdvajanja. Tribali bi već vjerovati u život vječni. Vjera bi tribala biti naše uvjerenje, a ne samo tradicija. Ne bojati se smrti, nego se veseliti još boljemu životu.

Papa u mirovini, Benedikt XVI. je o smrti svojega dobroga prijatelja p. Gerharda Winklera pred nekoliko dani rekao: “Od svih prijateljev, on mi je najbliži. Njegova pozitivna narav i vjera su me oduševljavale. On je sada stigao na drugi svit, kade ga jur čekaju mnogi prijatelji. Ufam se, da ću im se i ja hitro pridružiti.”
 

Svaki od nas će jednoč sam sebi reći: “I ja danas krećem na put, koga moraju svi pojti, a na drugoj strani me jur čekaju moji dragi.”