Jedan nogometaš, ki svenek igra naprijed, napadač, nije striljio nijedan gol, umre od tuge i dojde do nebeskih vrat. Onde najde sv. Petra. Ov se čudi: “Nisam očekivao, da ćeš najti vrata.”
 

Labda se opet giblje, europsko prvenstvo u nogometu ima jur svoje prve vrhunce, ali i nizine. Uvijek nanovo prispodablja se nogomet s religijom, nogometna utakmica s Božjom službom. I zaista, čuda paralelov postoji: od oprave - šal navijačev kot stola - prik igrališća - sveti travnjak, kamo smu stupiti samo za to ovlašćeni - nogometaši, ki se poštuju kot sveci - do jezika - otkupiteljski striljac u gol. Ovo su samo neke točke, ke se moru prispodobiti. Ipak postoji ali velika razlika. Nogomet nikada ne more biti otkupljenje, u pogledu na cijeli žitak.
 

Nogomet je prekrasna igra. Kako se neki nogometaši znaju igrati s labdom, to je zaista nevjerovatno. Skoro je čudo, ča neki znaju učiniti s labdom. Većkrat je to vjerski žar, koga kažu ovi ljubitelji športa - rič “fan” potiče iz latinske riči za svetišće; a ipak: nogomet je nek igra, ka dostigne svoje učinke onda, kada se odvija. Nogomet more učiniti, da človik pozabi na sebe, ali ne more napraviti sastanak s osobom, ka nas susreće, kada idemo van iz sebe.
 

Uostalom: Većina sličnosti med religijom i nogometom se najde u športskom nogometu gledateljev. Zato je europsko prvenstvo za već koga prilika, premišljavati o povezanosti religije i športa. Ali i veliki pinez je, ki se pridruži igri. Rečenica: “Jezuš me ljubi” ima većkrat neiskrenu motivaciju: Da morem onda još već pinez zaslužiti.
 

Divno je, gledati lipu igru, ali još lipše je, igrati se sam, u igri pojti van iz sebe. Ovde najde nogomet zaista spodobnost s religijom, ali ipak je velika razlika: U religiji, u vjeri sastane se človik, kada ide van iz sebe, Boga, ki na njega čeka, iako nije bio uspješan u striljanju golov, ali nogomet suprotivno ne more dostignuti otkupiteljski sastanak.
Ali on more biti pobuda i poziv, igrati se u igri života, ter ne biti samo gledatelj, nego ostati na labdi života.