Na Vazam, jutro prvoga dana u tajednu, Bog je ponovno rekao: “Neka bude svitlost!“ Po noći na Uljevom brigu, po pomrčanju sunca tokom muke i smrti Jezuša, po noći pokopa. Sada je ponovno prvi dan - počne novo stvaranje. “Neka bude svitlost!”, reče Bog “i bila je svitlost!”
Jezuš se je goristao iz groba. Život je jači od smrti. Dobro je jače od zla. Ljubav je jača od mržnje. Istina je jača od laži. Mrak prošlih dani je raspršen u hipcu, kada se je Jezuš goristao iz groba i postaje,
On sam, sama Božja svitlost!
Ali to se ne odnosi samo na Njega i ne odnosi se samo na nevolju ovih dani: goristanjem Jezuševim je svitlost nanovo stvorena. On nas upelja sa sobom u novi život goristanja i pobjedjuje svaki oblik mraka. On je novi Božji dan, ki valja za sve nas.

Kako se to more dogoditi? Kako sve to more stignuti do nas, a da ne ostane samo rič, nego da postane stvarnost, u ku smo svi uključeni?

Svakako se more reći, da iz zla, ko oćutimo u svitu, ki nas okružuje, u nevolja, ke nas pojedinačno obuzimlju, more izrasti mnogo dobra i za svit i za nas. Na tom raste naš kršćanski optimizam. I onda, kada smo nemoćni pred silom zla pandemije, na pobjedničkom putu smo, ako molimo: “Oče, budi volja tvoja!”
Vazam daje kršćanu veliko životno ufanje. Zato slavimo Vazam kot Kristušev, ali i svoj vlastiti svetak. Ar bolest i smrt nisu poslidnje riči človičje povijesti. Kršćan je po Kristuševom goristanju isto tako goristali. Milost i snaga njegovoga goristanja preljiva se i u naš osobni život.

Slaveći Vazam, mi kršćani, Jezuševi vjerniki, svidočimo svim ljudem, da prem zemaljskih nevolj, kroza ke prolazimo i ke su mnoge i teške, Bog daje izlaz po Jezušu Kristušu.

Bog nam nije dao duha straha, nego ufanja! I zato neka bude svitlo u Tvojem životu: Jezuš se je goristao!