“Jedan vlak se vozi nikamor”. Ovako je glasio naslov jednoga šlagera Kristijana Andersa u 1970.-ti ljeti. Neki muž stupi u vlak, prez cilja, prez ufanja, da će ča najti, ča bi mu moglo dati potpor i uporišće. Muž u vlaku odaljuje se sve već od ljubljenoga človika. Srića se je razbila, vlak se vozi a “nijedan ne minja znak od zeleno na črljeno”, rečeno je u jački. Tako ide sve dalje kraj od mjesta, od človika, ki je obitao sriću. A onda slijedi optuživanja puno pitanje: “Ti je zaista svejedno, da se je naša srića najednoč razbila?” Ovako gluši optužba u ovoj jački, optužba jednoga ostavnoga človika. To, ča je bilo usmjereno na budućnost, je sada ugašeno kot trpka prošlost.

Nisu li i učeniki na putu u Emaus na ovakovom putu nikamor? Ona velika ufanja, ka su bili stavili u Jezuša, su razočarana. Zbunjenje, bespomoćnost, ne samo da se čini tako, nego za nje je sve završeno i na kraju. Ali muži krenu, iako dvojeći i zdvojni, na put. Oni se ne daju zgrčiti od razočaranja, nego jednostavno idu, idu kraj od mjesta razočarane hlepnje i željov. Kamo, to oni naredno neznaju točno. Ali da krenu na put, to je preduvjet, da bi se na putu mogli s nekim sastati, da bi mogli najti suputnika, ki pretvori to “nigdir” na mjesto sastanka, ar je njemu važno, da ljudi najdu sriću. U razočaranju mora se van iz bezufanja, van u ufanje, iako se još nezna, kamo ide put i kamo kaže smjer. Krenuti na put to je preduvjet, da more neki drugi s nami pojti. “Ganimo se jednoč i hod’mo!”
 

A još i ča drugoga je važno, naime da se otvorimo tomu, ki se pridruži, da ga slušamo i počnemo razgovor. Slušati i govoriti peljaju do otvorenosti, ča drugoga se pusti nutar, odvojenje se razbije, srce počne goriti u staroj želji, ka je sada nanovo ražarena. Goruće srce je znak toga, da se stupi iz sebe, znak za otvorenje pogleda u budućnost, ka se je činili zgubljena. Tim postane ta Emaus, ki nije bio cilj, ki je bio nigdir, mjesto sastanka, zajednice lamanja kruha, posredovanja u dilenju.
 

Ne postoji jedna od naših zadać u tom, da se otvorimo za ov sastanak i tako postanemo za druge človik, ki suputovanjem, pratnjom na putu, omogući sastanak s Goristalim?

Slika: Pixabay