Ljubav je jaka kot smrt, čitamo ovu nedilju u evandjelju. Jezuš nam otkriva svoje ćuti. Susreo se je s ljubavlju i tugom, susreo se sa smrću prijatelja Lazara i se plače. Zato je najveća rana gubitak ljudi, ke smo rado imali i ljubili. Kada ti umre otac ili majka, brat ili sestra, kada u vječnost projde životni partner ili dite, onda ćutiš u sebi dibinu i škulju prez dna. Misliš da život već nima smisla, nimaš zač već živiti, nimaš pravo živiti. Padneš u škurinu i depresiju. Nijedan ti ne more nadomjestiti onoga, ki te je ljubio. Drugi te moru rado imati, ali to nije ono, ča si prije doživljavao. Ar je umrla peršona, ka je svenek bila na prvom mjestu u tvojem životu.
 

A ipak, još uvijek ima neko ufanje. Postoju naime rane, ke more samo Bog zaciliti. Postoju gubitki, ke samo Bog more nadomjestiti. Postoju ljubavi i nježnosti, ke samo Bog more dati. Zato je gubitak najdražih osobov redovito samo poziv Boga, da se predamo u njegove ruke.
 

Ljudi, kim je umro ki drag, postanu tako nemoćni, da ne moru van iz depresije i tuge. Potriban im je most i posrednik do ljubavi Božje. Potriban im je neki, ki će stupiti u njihovu škurinu i nažgati malu sviću vjere. Potriban je neki, ki će za nje moliti ili ki će s njimi početi moliti, ki će znati reći rič, ka će njim značiti put.
 

Naše molitve otvaraju prostore, duhovne i duševne, u ljudi okolo nas. Otvaramo oči onim, ki već ne kanu živiti. Ar je molitva snaga i koridor do Božje milosti i Božje snage.
 

Ako počneš moliti, oslobodit ćeš se depresije. Ako ne moreš moliti, spomeni se bezbrojnih ljudi, ki molu za tebe. Neka te Bog poživi.

slika: Pixabay