Na nedjilju Dobroga Pastira, 11. maja 2025., u Hrvatskoj misiji Željezno, duhovni poziv pokusili smo približiti na način, da dica moru ćutiti, razumiti i upamtiti. Naši mali oblikli su fratarske habite, zeli križe i batike u ruke i postavili su se uz oltar pri svetoj maši — ali ne kot gledatelji, nego kot sudioniki.

U vrimenu u kom svit treperi od brzine, larme i neprekidnih dojmov, trenutki tišine i sabranosti postaju rijetkost — i ravno zato su dragocjeni. Osjećaj habita, blizina oltara, zajednička molitva… sve to ne djeluje glasno, ali ostavlja diboki trag. Neki pozivi se ne začmu ričami, nego u tišini, u dojmu ki ostaje i raste. Vjerujemo da takovi trenutki stvaraju mjesto u kom se vjera more ćutiti kot ča osobno, blisko — kot ono, ča bi jednog dana moglo postati put ili pak duhovni poziv.

U svemu ča činimo, mislimo ali i na ono ča dolazi. Mladi ki danas uču moliti, služiti i razumiti vjeru, moguće je da će sutra biti oni, ki je dalje prenosu. Naša fara, dio Željezanske biškupije, živi kroz tu svakidašnjicu: kroz dicu, zajedničtvo i tihu vjernost, ku unosimo u život Crikve — i sve ča raste u našoj misiji, raste i za budućnost cijele biškupije koj pripadamo.

Ova nedilja bila je podsjetnik: Crikva živi dokle je nigdo drugomu pokazuje, ali ne samo ričami, nego nazočnošću, gestom i primjerom. Ravno dica, bolje nego bar ki, dok uču od nas, znaju prepoznati ča je istinito, a ča nije.

Slika:  Martina Mihaljević